Ilmone i druge sudbine

Vrijeme je prolazilo, gužve u saobraćaju trajale su duže, ceste su se gradile sporije, a moje sijede u kosi izbijale su upornije.

Često i vješto sam izbjegavao introspekciju, ali kada bih joj se naposljetku prepustio, zaključivao sam da sam mnogo živaca ostavio tenderima. Veliki broj neprespavanih noći darovao sam karijeri, koja me je sve više uzimala pod svoje.

U rijetkim trenucima dopuštao sam sebi da se prisjetim nje. Taj segment života pokušavao sam, i djelomično uspijevao, zakopati duboko u sebi. Nisam želio imati nikakve prisilne misli. Želio sam biti slobodan kao ptica na grani. Tijelom i duhom.

Ipak, s vremena na vrijeme, kao munja bi me pogodila misao da sam se pretvorio u običnog sredovječnog radoholičara koji izbjegava iskazivanje emocija i teško pliva u moru istih.

Nevoljko sam se sjećao trenutaka provedenih s njom. Istina, tada sam manje radio i manje zarađivao, ali bio sam suštinski sretniji čovjek. Azra je bila moj magličasti oblak, onaj koji me prevozio iz mog svijeta realizma i surove suštine u svijet hedonizma i malenih užitaka, u kojima je ona itekako znala uživati.

Znala je zaustaviti vrijeme, pored mora zastajkivati duže i živjeti život žustrije. Ja sam se često nervirao zbog stvari koje su njoj bile obične trivijalnosti — roncao sam zbog sporih vozača i izgubljenih računa.

Od one noći kod Azre na večeri desilo se mnogo toga. Kući sam se vratio poprilično kasno, a umjesto kola, vratile su me vile. Te večeri bila mi je više nego uobičajeno naklona, a ja sam gotovo iskočio iz vlastite kože i posmatrao sebe iz ptičje perspektive zbog osjećaja sreće koji me preplavio.

Poslije te noći pozvao sam je na kafu i brzo su se naša druženja intenzivirala. Radovao sam se našim malim šetnjama, čak sam namjenski kupio tenisice za tu svrhu. Odlazili bismo na sushi i u wok barove, vikende provodili u šumama.

Prvi put u životu fokus mi nije bio samo na poslu. Iako sam se podsvjesno prekoravao zbog toga, u toj slatkoj i zabranjenoj igri istinski sam uživao. Azra mi je otkrivala novi svijet.

Bila je pravi sommelier za čajeve i zajedno smo testirali sve vrste bijelog čaja. Naučila me da u crni čaj sipam mlijeko i da ga ne šećerim. Odlazili smo na izložbe i predstave, a i sam sam postajao bolji, otvoreniji i bezbrižniji.

Kada bismo šetali gradom ili išli u restorane, često bi neka gospođa u zrelim godinama ili mlada djevojka prišla Azri i pitala je za komad nakita koji nosi, haljinu ili nešto treće. Ona je vječito plijenila pažnju gdje god bismo se pojavili, i ja sam je u potpunosti zavolio takvu. Bila je, kunem se, Shazam za modne trendove.

Jednom smo bili na produženom vikendu u Milanu i čak je i tamo bila zaustavljena. Jedna signora željela je znati gdje može nabaviti takav pleteni retro ceker kakav je Azra nosila.

Dani u ljubavi prolazili su mi kao u vodenom balonu. Sve drugo bilo je manje važno. Većinu obaveza i problema rado bih gurao pod tepih. Svijet može čekati. Azra ne.

Ipak, ne znam kako, zašto i kada su stvari krenule nizbrdo. Osjećao sam se kao da mi je neko nešto ukrao.

Jedne majske večeri diplomatski suzdržano mi je saopštila da joj je potrebno vrijeme za sebe i da želi da je više ne viđam. Od knedle koja mi je zastala u grlu nisam uspio mnogo reći.

– U redu, ako ti tako želiš.
– Poštujem tvoju odluku.

Mjesecima kasnije, ta noć mi se i dalje emitovala. Iznova.

Zašto sam bio tako glup? Zašto nisam rekao nešto drugo? Zašto se nisam borio? Zašto sam šutio kao zadnji krelac?

Kako je vrijeme odmicalo, sve manje je imalo smisla da je pozovem. Šta bih joj uopće mogao reći? Sigurno sam zaboravljen.

Odlučio sam poraz podnijeti muški. Tek kada sam hirurški eliminisao svaki njen trag iz svog života, obuzeo me očaj.

Njene stvari u mom stanu — električnu četkicu za zube, glupi kaktus koji je pozicionirala po feng shuiju i velike papuče sa Miki Maus ušima — poslao sam brzom poštom. Sve sam uredno spakovao u kartonsku kutiju i adresirao na njeno prebivalište.

Cijeli mjesec živio sam ubrzano. Vratio sam se starom muškom društvu, pa smo nastavili gdje smo stali. Obilazili smo stare kafane i gledali utakmice, vozio sam motor koji sam jedno vrijeme bio zapostavio. Rekreativno sam počeo trenirati boks.

Međutim, što sam više aktivnosti uvodio u svoj život, osjećao sam jednu tupu prazninu koja me izluđivala.

Ako mi ego na početku nije dao da je pozovem, sada mi je palo na pamet da bih to mogao učiniti slučajno — inicirati susret negdje usput. Obitavao sam po svim kafićima i gradskim zabavama za koje sam sumnjao da bi se mogla pojaviti. Bezuspješno.

Nakon odlaska iz arhitektonske firme, Azra se nedugo potom preselila, a ja više nisam znao gdje. Zajedničke prijatelje više nismo imali.

Polako sam se mirio s idejom da je više neću sresti. Da je to bila samo jedna lijepa priča koja je iznenada prošla kroz moj život. Naposljetku, ja istinsku sreću u suštini ni ne zaslužujem.

Toliko sam se navikao na loše, da dobro više i ne očekujem.

U međuvremenu, moji prijatelji su se skrašavali. Jure je počeo živjeti sa djevojkom, Marin je dobio sina, a Ernest me zamolio da mu pomognem oko krečenja stana jer je želio ostaviti dobar dojam na novu djevojku.

Čak je i moja mlađa rodica apsolvirala. Kupila je mali stan na kredit i započela samostalan život. Očekivalo se od mene da je posjetim.

Dok sam skrolao Instagram, za oko su mi zapale zlatne šoljice za kafu u obliku slonića. Drška šoljice bila je slonski rep. Učinilo mi se kao dobar poklon pa sam napravio screenshot i preko Instagrama izvršio rezervaciju. Bila je to Ilmone, kul fensi radnja koja je sada preseljena.

Izdiktirali su mi adresu — Radenka Abazovića 2D — pa sam odlučio otići u ponedjeljak nakon posla.

Došao je ponedjeljak. Zaputio sam se u Ilmone, parkirao, ušao u radnju i pogledom prešao preko polica. Zabljesnule su me svakojake đakonije — porculansko posuđe, zlatni nožići za krafne, čaše na dugim nogama.

Bio je to pravi mali ženski raj. Atmosfera me podsjetila na Zolin „Ženski raj“. Mirisni štapići odveli su me na tajlandske plaže, a tanjiri paisley plavog uzorka u daleki Mumbai.

– Oprostite, vidjela sam objavu na Instagramu. Gdje vam se nalaze zlatne šoljice za kafu u obliku slonića? – začuo se glas iza drvene police.

Brzo sam prišao.

Pobogu, ko sad želi moje sloniće?

A onda se vlasnica glasa pomolila.

Noge su mi se odsjekle.

– Azra, to si ti?!

I dalje je bila mnogo lijepa, ljepša nego što je pamtim. Blago uvijeni slapovi kose padali su joj preko ramena. Nasmijala mi se srdačno.

Piljio sam u njene zube. Uvijek sam bio ljubomoran na njih. Nosila je običnu bijelu majicu. Ja bih u njoj izgledao kao tikvan koji eskivira fizičko u srednjoj školi, a ona je izgledala kao milion dolara.

I dalje nisam osjećao svoje noge.

Da li da joj prepustim svoje šašave šoljice?
Da li da joj kupim nove?
Da li da je pozovem na piće?

Bezbroj pitanja rojilo mi se po glavi.

Tada sam ugledao kolica pored nje. Dječija kolica.

Noge su mi se ponovo odsjekle. To mora da je njena beba. Krajičkom oka ponovo sam ih osmotrio. Točkovi su bili isprepleteni poput paukove mreže u koju se uhvatilo poljsko cvijeće. Nikada nisam vidio takva gospodska kolica.

Bez sumnje — njeno dijete.

Koljena su mi klecala, a u ušima mi je zujalo.

Azra je uhvatila moj pogled.

– Kako ti se sviđaju kolica? Naručila sam ih iz Italije, za svoju malu nećakinju.

Nećakinju?

Usne su mi se razvukle u najiskreniji osmijeh od dana mog postanka.

– Nisam znao da imaš nećakinju. Poznajem jedan kafić gdje služe tople maline. Voli li malena maline?